Tea Ivković
Možda je to - to?
"Maybe it is what it is?"
Pisanje dnevnika uvijek je odnos prema egu i pitanju što sam ja i kako se mogu definirati. Jesu li moja prošla iskustva ono što ostaje samo u mom sjećanju ili sam ja samo zbir svih tih trenutaka? Dnevnik je pokušaj da se raspršeni trenutci sjećanja uhvate i materijaliziraju, no što to zapravo govori o nama?
Kako je Susan Sontag napisala u svojim dnevnicima, život nije kumulativan, život je svaki prolazni trenutak sada i ovdje, osjećaj i iskustvo našeg tijela ili misli. Svaki put kad zapišemo životni trenutak i pokušamo ga uhvatiti, on je zapravo već prošao i na neki način postaje samo naša interpretacija i sjećanje tih trenutaka. Zapisom definiramo i gradimo sliku o sebi, ono što bismo željeli biti ili mislimo da bi trebali biti. Tu nemogućnost hvatanja trenutka objašnjava i Tea Ivković: „Na kraju krajeva te bilješke koje su sada u ovom skupu više nisu ni toliko taj zapisani realni trenutak već plutaju u slobodi tumačenja promatrača koji i tako vidi kako mu um dopušta.“. Ona dopušta da promatrači slobodno interpretiraju njene zapisane životne trenutke jer su već samim zapisom oni postali njena interpretacija.
Je li onda dnevnik zbilja intimna bilješka trenutka ili je želja da sami ispričamo svoju priču o sebi drugima? Ne prepoznaje li se u dnevniku uvijek jedan element njegove javnosti i govora drugima? Susan Sontag je dnevnik postavila u binarni odnos s govorom:
„Dnevnik inhibira; govor dezinhibiraju jer dnevnik je narcisoidan + govor je društven + erotičan + ima više poticanja prestrašenih + žuđenih očekivanja drugog nego savršeno spoznatljivog + manje misteriozni + neodvojivi zahtjevi prema sebi“ (s. 90)
Ali koliko su dnevnik i govor zapravo razdvojeni? Tea Ivković upravo problematizira istodobnost intimnosti i javnosti u svojim dnevničkim bilješkama kojima su ocrtana emocionalna stanja koja su dio njenih jedinstvenih životnih trenutaka koje je pokušala uhvatiti i zadržati na slici. No ona zna da dok su ti trenutci života jedinstveno njeni, istovremeno se u njima mogu prepoznati i drugi. Svaka jedinka ljudske vrste dijeli 99,9% identičnih gena i naši instinkti, strahovi i želje zrcale se jedni u drugima, svi su tako prepoznatljivi i lako se s njima možemo poistovjetiti. Samo ovih 0,01 % razlike čini nas neizmjerno posebnima. Zato se kroz dnevnik istovremeno ocrtava i naša posebnost i naša običnost, naša želja da istovremeno budemo jedinstveni i da se prepoznamo kroz druge.
„Osjećam li se krivo što sam pročitala nešto što nije bilo mišljeno za moje oči? Ne. Jedna od glavnih (društvenih) funkcija dnevnika upravo i jest da ga potajno pročitaju drugi, ljudi (kao roditelji + ljubavnici) o kojima je čovjek okrutno pošten samo u dnevniku. Hoće li H. ikada ovo pročitati?“ (s.183)
Dnevnici su zapisi kojima primarna namjera nije objavljivanje i često su objavljeni nakon smrti njihovih autora. Čitanje dnevnika zato je svojevrsni voajeristički čin. Dnevnici su zato posebno važni u razdoblju u kojem društveni mediji gotovo cijelo vrijeme bilježe naše aktivnosti i trenutke i potiču korisnike da bilježe i javno objavljuju crtice iz svog života. Kako se privatna sfera sve više objavljuje, prisiljeni smo sve više biti orijentirani prema govoru i drugima, oblikujući i upravljajući slikom o sebi prema očekivanjima drugih. U tome se gubi jedna bitna odrednica dnevnika, koji omogućuje da se promišljamo, kritiziramo, povjeravamo i gradimo bolje sebe. Pomoću dnevnika oblikujemo sebe prema većoj autonomiji za naše bolje buduće ja, a društvenim medijima oblikujemo sliku o sebi za trenutne potrebe društva i drugih.
Teine dnevničke bilješke također su i ženske bilješke. Zapravo, sama dnevnička forma bliska je mnogim karakteristikama koje vezujemo za prostore žena- oni su intimni, privatni i emocionalni. I dok je muško pisanje češće direktno napisano u formi govora prema drugima, javno jer je prostor javnosti nešto što se smatra prirodno muškarcu, ženski je dnevnik prostor otvaranja prostora privatnog. Time dnevnik postaje i prostor emancipacije i zahtjev za prepoznavanjem ženskog iskustva.
Dina Vozab
Citati su preuzeti iz knjige Susan Sontag: Ponovno rođena – dnevnici i bilješke, 1947.-1963. (Domino, 2011.)
