Paula Bučar i Željko Marciuš
Ponovno zgodan dan za skrivanje

Svemir (koji neki nazivaju Bibliotekom) sastoji se od nepoznatog, možda čak beskonačnog broja šestokutnih galerija, u čijem se središtu nalaze prostrani bunari za provjetravanje ovičeni niskim balustradama.
Jorge Luis Borges, Babilonska biblioteka, 1941.)[1]
 
Borges nadalje piše kako se sa šesterokuta u nedogled svemira biblioteke prostiru donji i gornji katovi, a raspored je u šesterokutnim galerijama isti. Dva su niska prolaza za omanjeg bibliotekara od kojih se jedan otvara prema sljedećoj istovjetnoj galeriji, jednakoj svima ostalima. U blizini su spiralne stepenice koje se spuštaju i uzdižu također u nedogled. U hodniku je i zrcalo koje vrlo vjerno udvostručuje oblike. Iz toga mnogi izvlače zaključak da biblioteka nije beskonačna, jer čemu takva varljiva iluzija udvajanja? Autor prepričane priče zanosi se da glatka zrcala nagovještavaju beskraj; svjetlost je nedovoljna, ali neprestana. Tragajući u mladosti za knjigom – sažetkom svih knjiga, sada je spreman – smrtnošću – za onostrani svijet. Padat će preko ograde u nesagledivi eter, a njegovo tijelo propadat će dugo i raspadati se uslijed trenja padanja koje je beskrajno. Prema njegovoj tvrdnji, biblioteci svemiru nema kraja. Idealisti, prema piscu, misle da je šesterokutna dvorana neophodan oblik apsolutnog prostora, našeg poimanja prostora. Trokuti i peterokuti bi prema tim uvjetima bili nezamislivi. Mistici, pak, u ekstazi vide zaokruženost sobe biblioteke jednom okruglom knjigom neprekinutog hrpta koja opisuje puni krug oko zidova. To je sumnjivo svjedočanstvo nejasnih riječi koje sugeriraju da je kružna knjiga Bog. Autor tvrdi: Biblioteka je lopta koje je istinsko središte bilo koji šesterokut, a obujam nenadmašan.“[2] Potom, „Zamisli P da je svemir“, kako sugerira Borges, „biblioteka koja se rasprostire od slova na papiru, preko 25 znakova imaginarnog alfabeta do svih knjiga ikada napisanih, stvorenih i da od pojedinog slova, od ruba i središta do cjeline svemira koji je u svim točkama i smjerovima isti postoji neko načelo koje povezuje slovo sa svime, pojedinu sliku-riječ sa priželjkivanom teorijom svega?“[3] Svijet i sliko-jezik su povezani. Ono što ne možemo opisati i slikom zamisliti za nas ne postoji. Iako je u prevladavajućoj ikonolatriji svijeta tekstualni domašaj bitno sužen i osiromašen, slike i riječi su povezane. O tome je ovdje slika i riječ.
Paula Bučar stvara crna geometrijska tijela sastavljena od višekutnih oblika sadržanih u također crnome konstruktu.[4] Svaki konstrukt poput romba ili piramide je mnogokut. Njegovi tamni, povezani i djelomice prozirni konstrukti ponegdje su samoorganizirani i izrastaju poput grananja fraktala kakvoga konstruirana svemira. Stoga i metafora o crtici imaginarnoga heksagrama od kojeg je sazdana svemir biblioteka a koju imaginarnom analogijom povezujemo s opredmećenim Paulinim konstruktima proizašlih iz ideje, umijeća i motorike ruke ostvarenih 3D olovkom. To je ono što dogovorno nazivamo umjetnošću, a što u prirodi ne postoji. A u svemiru? Sonda je na Jupiteru našla i odaslala sliku golema heksagrama. Iako često mislimo da u prirodi nema ravne crte, ona postoji, primjerice, u stvaranju kristala na koje aludiraju i Paulina geo-tijela. Ona su tu, kao i nepristrani promatrač koji utječe na njih. U toj jednakovrijednoj igri slike i teksta u kojem se jedno odražava u drugome nastala je ova izložba.
 
   Željko Marciuš

 
[2] Isto, bez paginacije.
[3] Borges zaključuje: „da je ljudska vrsta na dobrom putu da iščezne i da će je Biblioteka nadživjeti: osvijetljena, usamljena, beskrajna, savršeno nepokretna, opremljena vrijednim tomovima, bespotrebna, nepodmitljiva, skrivena. (...) Biblioteka je neograničena i periodična. Ukoliko bi neki vječni putnik krenuo u nju u jednom pravcu, ustanovio bi nakon nekoliko vjekova da se isti tomovi ponavljaju u istome neredu (i da ovaj, ponovljen tako postaje: Red.) Moja usamljenost nalazi utjehu u ovom elegantnom nadanju.“ Isto, bez paginacije. Potonji odlomak valja shvatiti kao metaforu stvaranja, odvijanja i kraja svemira.
[4] Galileo Galilei tumači: „Filozofija je zapisana u velikoj knjizi – svemiru – koja neprestano stoji otvorena našem pogledu. Ali knjiga ne može biti shvaćena sve dok čovjek ne nauči razumjeti jezik i tumačiti znakove kojima je napisana. Napisana je jezikom matematike, a njezini su znakovi trokuti, kružnice i druge geometrijske figure. Bez toga, čovjek samo luta u tamnom labirintu.“ Citirano prema: William Arntz, Besty Chasse, Mark Vicente, Koji K uopće znamo..., VBZ, Zagreb, 2005., str. 30.

 

 

TEKST NA ZIDU

 
Ponovno zgodan dan za skrivanje
 
Svemir (koji neki nazivaju Bibliotekom) sastoji se od nepoznatog, možda čak beskonačnog broja šestokutnih galerija, u čijem se središtu nalaze prostrani bunari za provjetravanje oivičeni niskim balustradama.
                                                (Jorge Luis Borges, Babilonska biblioteka, 1941.)[1]
 
Borges nadalje piše kako se sa šesterokuta u nedogled svemira biblioteke prostiru donji i gornji katovi, a raspored je u šesterokutnim galerijama isti. Dva su niska prolaza za omanjeg bibliotekara od kojih se jedan otvara prema sljedećoj istovjetnoj galeriji, jednakoj svima ostalima. U blizini su spiralne stepenice koje se spuštaju i uzdižu također u nedogled. U hodniku je i zrcalo koje vrlo vjerno udvostručuje oblike. Iz toga mnogi izvlače zaključak da biblioteka nije beskonačna, jer čemu takva varljiva iluzija udvajanja? Autor prepričane priče zanosi se da glatka zrcala nagovještavaju beskraj; svjetlost je nedovoljna, ali neprestana. Tragajući u mladosti za knjigom – sažetkom svih knjiga, sada je spreman – smrtnošću – za onostrani svijet. Padat će preko ograde u nesagledivi eter, a njegovo tijelo propadat će dugo i raspadati se uslijed trenja padanja koje je beskrajno. Prema njegovoj tvrdnji, biblioteci svemiru nema kraja. Idealisti, prema piscu, misle da je šesterokutna dvorana neophodan oblik apsolutnog prostora, našeg poimanja prostora. Trokuti i peterokuti bi prema tim uvjetima bili nezamislivi. Mistici, pak, u ekstazi vide zaokruženost sobe biblioteke jednom okruglom knjigom neprekinutog hrpta koja opisuje puni krug oko zidova. To je sumnjivo svjedočanstvo nejasnih riječi koje sugeriraju da je kružna knjiga Bog. Autor tvrdi: Biblioteka je lopta koje je istinsko središte bilo koji šesterokut, a obujam nenadmašan.“[2] Potom, „Zamisli P da je svemir“, kako sugerira Borges, „biblioteka koja se rasprostire od slova na papiru, preko 25 znakova imaginarnog alfabeta do svih knjiga ikada napisanih, stvorenih i da od pojedinog slova, od ruba i središta do cjeline svemira koji je u svim točkama i smjerovima isti postoji neko načelo koje povezuje slovo sa svime, pojedinu sliku-riječ sa priželjkivanom teorijom svega?“[3] Svijet i sliko-jezik su povezani. Ono što ne možemo opisati i slikom zamisliti za nas ne postoji. Iako je u prevladavajućoj ikonolatriji svijeta tekstualni domašaj bitno sužen i osiromašen, slike i riječi su povezane. O tome je ovdje slika i riječ.
Paula Bučar stvara crna geometrijska tijela sastavljena od višekutnih oblika sadržanih u također crnome konstruktu.[4] Svaki konstrukt poput romba ili piramide je mnogokut. Njegovi tamni, povezani i djelomice prozirni konstrukti ponegdje su samoorganizirani i izrastaju poput grananja fraktala kakvoga konstruirana svemira. Stoga i metafora o crtici imaginarnoga heksagrama od kojeg je sazdana svemir biblioteka a koju imaginarnom analogijom povezujemo s opredmećenim Paulinim konstruktima proizašlih iz ideje, umijeća i motorike ruke ostvarenih 3D olovkom. To je ono što dogovorno nazivamo umjetnošću, a što u prirodi ne postoji. A u svemiru? Sonda je na Jupiteru našla i odaslala sliku golema heksagrama. Iako često mislimo da u prirodi nema ravne crte, ona postoji, primjerice, u stvaranju kristala na koje aludiraju i Paulina geo-tijela. Ona su tu, kao i nepristrani promatrač koji utječe na njih.
U klasičnoj teoriji gravitacije postoje dva moguća ponašanja i oblikovanja svemira. Svemir postoji oduvijek ili je nastao u singularnosti prostor-vremena u određenoj prošlosti. Prema teoriji opće relativnosti početak prostor-vremena točka je beskonačne gustoće i zakrivljenosti i svi zakoni slomili bi se u toj točci. U euklidskom prostoru imaginarnoga vremena – koje je naizgled trik što se koristi za objašnjenje stvarnog prostor-vremena – kvantnom teorijom pokazuje se kako nema razlike između smjera prostora i smjera vremena. Moguće je da je takvo prostor-vrijeme fundamentalni koncept, a ono što mi podrazumijevamo prostorom i vremenom plod ljudske mašte i umovanja. U kvantnoj teoriji naposljetku prostor i vrijeme nemaju granice na rubovima svemira: poput površine su Zemlje sa dvije dodatne dimenzije. Oni se slikovito objašnjeno šire od pola preko ekvatora (najšire) do suprotnoga pola. U tome vidu granični uvjet svemira je taj da nema granice. Prema takvoj imaginaciji i teoriji svemir je samodostatan i nema ničega izvan njega samog. Nema ni početak niti kraj, nema tren stvaranja i uništenja; jednostavno jest. Prostor i vrijeme konačni su, ali bez granice.[5] Postoje i teorije prema kojima se svemir od početaka širi do buduće entropije; gotovo praznoga vakuuma. Možda će se svemir širiti još neko vrijeme do velike veličine i onda ponovno kolabirati u prvotnu točku singularnosti. Uh, složeno je to postanje i (re)kolabiranje! Postoji li imaginarnom prostor-vremenu konačnost bez granica? Je li u stvarnome svemiru singularnost ujedno početak i kraj? Redoslijed, pak, stvaranja: veliki prasak, vrući svemir, beskonačna gustoća, materija i antimaterija čestica, usporavanje širenja i povećavanje hladnoće svemira; stvaranje Galaksija, Sunaca, Planeta, konstanta gravitacije i antigravitacije, privlačenja i razvlačenja do potpunoga nereda pojmljiva je. Postoji određena istovjetnost, isprepletenost i lančana reakcija u tome. A ipak, je li sve to smisleno ili besmisleno? Analogija sa SF-filmom slikovita je predodžba iz koje naslućujemo mnoge veze sa iskustvenom ja-formom. Što je fikcija uvjerljivija, to je relacija sa stvarnošću, paradoksalno, točnija. Film nas prema Žižeku ne ući što želimo već kako želimo. U željama nema ništa spontano, već naučeno. Ionako su i naše želje vjerojatno već determinirane; uvjetovanje poput domino-efekta u mikrosekundi prije naizgled svjesne odluke. Kako smo svjesni samo 2 000 bitova informacije od 400 milijardi bitova informacija koliko obrađujemo u sekundi? Kad mislimo o novome znanju, koliko svjesno mislimo to što mislimo?[6] O ubrzanoj futurizaciji koju mnogi više ne mogu slijediti jer tako brzo i gotovo istovremeno dolazi i prolazi, povodom Nultoga teorema (2013.) kultnoga Terryja Gilliama Marko Njegić navodi: „U međuvremenu svijet kao da je uskočio u vremenski stroj iz '12 Monkeys' i otplovio naprijed – danas, u epohi društvenih mreža, 'on' i 'off' line nadgledanja, budućnost je postala sadašnjost i ide dalje. Gilliam više nije prorok. Ne mora ni biti. Umjesto točke na kraju SF-a, on sad radije rabi upitnik. Budućnost je došla i otišla, gdje ste bili?“[7] U fascinantnoj filmskoj sekvenciji spiralne galaksije unutar crne rupe, izgleda, vrsta i broja svih uopće zamislivih slika od zore vremena do filmskoga prezentskog trenutka spektakularno se zori u potrazi glavnoga protagonista Qohena Letha (Christoph Waltz) za apsurdnim nultim teoremom prema kojem je sve ništa – u kojem su život i smrt besmisleni, a i sâm svemir od velikoga praska (13,5 milijardi godina) slučajnost je ili greška. Njegova krajnja entropija i apsorpcija u crnu rupu također je besmislena, ali neminovna. Potraga za njom je poput one za crnom mačkom u hrpi ugljena. Ipak, glavni lik nakon što je usisan u vrtlog svega završava na virtualnoj pješčanoj plaži u drugoj dimenziji na kojoj analogijom između gumene lopte i Sunca u zoru gleda zalazak Sunca, što u prethodnom virtualnom modelu nije bilo predviđeno. Iako je gravitacijom usisala i svjetlost, u nekim teorijama crna rupa možda ipak nije toliko crna. Ono što je apsorbirano u nju, na rubovima – horizontu događaja – moglo bi biti sačuvano kao informacija u drukčijem obličju i dimenziji. Ovo je na rubovima znanja i imaginacije pisaca ovih redaka. Ali čačkajte još malo dalje. To je beskrajna svemirska priča o isprepletenosti između akcije (konstrukt), reakcije (tekst) i interakcije između njih i promatrača.[8] 
                                                                                                                   Željko Marciuš

 
[2] Isto, bez paginacije.
[3] Borges zaključuje: „da je ljudska vrsta na dobrom putu da iščezne i da će je Biblioteka nadživjeti: osvijetljena, usamljena, beskrajna, savršeno nepokretna, opremljena vrijednim tomovima, bespotrebna, nepodmitljiva, skrivena. (...) Biblioteka je neograničena i periodična. Ukoliko bi neki vječni putnik krenuo u nju u jednom pravcu, ustanovio bi nakon nekoliko vjekova da se isti tomovi ponavljaju u istome neredu (i da ovaj, ponovljen tako postaje: Red.) Moja usamljenost nalazi utjehu u ovom elegantnom nadanju.“ Isto, bez paginacije. Potonji odlomak valja shvatiti kao metaforu stvaranja, odvijanja i kraja svemira.    
[4] Galileo Galilei tumači: „Filozofija je zapisana u velikoj knjizi – svemiru – koja neprestano stoji otvorena našem pogledu. Ali knjiga ne može biti shvaćena sve dok čovjek ne nauči razumjeti jezik i tumačiti znakove kojima je napisana. Napisana je jezikom matematike, a njezini su znakovi trokuti, kružnice i druge geometrijske figure. Bez toga, čovjek samo luta u tamnom labirintu.“ Citirano prema: William Arntz, Besty Chasse, Mark Vicente, Koji K uopće znamo..., VBZ, Zagreb, 2005., str. 30.
[5]Vidi: Stephen Hawking, Teorija svega, VBZ, Zagreb, 2005., str. 1–95.
[6] Parafraza uvoda Koji K uopće znamo..., isto. Očito je čovjekovo svjesno stanje samo vrh sante leda, a san je poput scenskih kulisa koje ga omeđuju i definiraju predstavljajući nešto što objektivno nisu. Sadrži dramatsku nit sastavljenu od uvoda, najave radnje, zapleta i razrješenja (Roland Cahen) koja razotkriva. Tjeskobni, pak, san mori, pritišće i naposljetku budi prestravljena sanjača u pokušaju izbjegavanja skrivenih misli koje nastoje zaobići cenzuru. Takav je san i odveć jasan, tegoban (Sigmund Freud, Autobiografija). Nesvjesno može biti opasno, kada nema simboličkoga klimaksa koji probuđenome spavaću pridaje moć razumijevanja i tumačenja sna. Ali bez noćnih mora dijalektikom bivanja nema ni snova. Jesmo li i njima povezani s univerzumom?