Natalija Borčić
Na trgu, ispod sata
Susreti predstavljaju ukrštavanje osobnoga i univerzalnog iskustva. Pri tome napose mislim na prvi trenutak prepoznavanja, približavanja, kretanja ususret drugoj osobi, s kojom se zatim spajamo zagrljajem, poljupcem, rukovanjem, makar osmijehom, odlazeći potom nekamo drugdje... Upravo mjesta susreta konotiraju univerzalnost, jer često su to prostori čija se uloga potvrdila i održala kroz duže vrijeme konvencionalnim ponašanjem građana i turista. Svaki grad ih ima, i više njih, markirana spomenikom, po nečemu prepoznatljivom građevinom ili satom, koja magnetski privlače ljubavne parove, prijatelje, ljude povezane specifičnim nitima bliskosti i povjerenja.
Čekajući drugu osobu, promatramo ljude oko sebe. Prepoznajemo geste i čuvstva slične svojima, ako smo znatiželjni, možemo gonetati uloge i karaktere protagonista, koliko se dugo nisu vidjeli, i druge sitnice koje ih određuju, i u kojima prepoznajemo vlastite. Dio smo cikličkoga ponavljanja – i u odnosu na svoj život i u odnosu na kontinuirano ponavljanje kroz generacije. Primjerice, isto mjesto odabiremo za susretanje s različitim ljudima. Moguće ga je stoga povremeno zaobilaziti i izbjegavati, ako su emocije koje nas uz njega vežu preteške. Ukratko, susret istovremeno podrazumijeva efemernost i vječnost, neponovljivost i predvidljivost, intimu i sudjelovanje u javnom ritualu grada.
Natalia Borčić u svojoj se slikarskoj praksi više puta bavila intimnošću odnosa i njihovim reperkusijama u duljem trajanju i širem kontekstu, te tjelesnošću. Stoga se i ovaj ciklus tematski, ali i oblikovno, nastavlja na prethodna iskušavanja medijskih mogućnosti u predočavanju referencijalnih interesa. Trenutno je to pitanje obrazaca svakodnevnoga ponašanja koje se realizira u okviru spomenutih susreta, a koje podrazumijeva mnogo širi spektar značenja – od osjećaja pripadanja do svih drugih neizrečenih težnji koje se konkretiziraju u kratkom, no tako bitnom momentu ljudskoga kontakta, koji ne mora nužno biti fizički, ali koji je uvjetovan dogovorom – susretom na trgu, ispod sata, recimo.
Slikarica posve primjereno bira malu formu, minijaturu koja idealno korespondira s kratkotrajnosti i krhkosti motiva. Materijal, drvo, sugerira pak prirodnost, živu materiju, koja se obnavlja, traje, i čiji se tragovi u vremenu očituju u godovima, neponovljivim i specifičnim baš kao što su jedinstveni i otisci naših prstiju. Struktura odaje taktilnost, nagovješćuje dodir koji služi prepoznavanju i povezivanju. Autoričina zrelost posvjedočena je u suptilnom variranju rukopisa, pristupa temi i kompoziciji. Gdjegdje se odlučuje za skicoznu sumarnost, gdjegdje pomno detaljizira otkrivajući suverenu sposobnost psihologiziranja portretiranih osoba. One su ponekad prikazane zaustavljenim pokretom ruke, uhvaćenim izrazom lica ili cjelovitom siluetom tijela. Sukladno tome autorica gradira i tretman prekrivanja podloge, koju valorizira kao sugestivnog sudionika cjeline, prepuštajući se prirodnoj strukturi i dajući joj na primjerenu značaju, bez stišavanja ekspresivne slikarske geste.
Ciklus je podložan resetiranju i restrukturiranju. Naime, drvene pločice, veličine 12 x 12 centimetara, spajaju se u cjeline od četiri komada. Svaka može funkcionirati zasebno, a i cjeline se mogu regrupirati, iz čega proizlaze drugačiji narativi i odnosi među protagonistima. I u tom smislu potvrđuje se uvjerljivost i životnost Natalijina stava prema temi kao i pristupa kreativnom činu.
Djela, kojima ovo nije prvo predstavljanje, dobivaju novi smisao u aktualnom periodu u kojem smo prisiljeni dokinuti kontakte i kretanje. Slike se sada promatraju s ponešto sentimentalnijim podtekstom, s posebnom nostalgijom. Ipak, i u ovakvu realitetu one samo dobivaju na vrijednosti, ostvarujući se kao savršeni okidač sjećanja, prepoznavanja i identificiranja s vječnim mozaikom susreta koji će se ponovno preslagivati na onim starim mjestima, koja su pohodile generacije, vođene istim željama i potrebama – pod satom, kod Krleže, ispod repa, na Štrosu, i svugdje drugdje gdje makar dvoje ljudi može zaustaviti svoje korake…
Barbara Vujanović
