Martina Majcen
Anamneza
Iako se anatomija kao znanstvena disciplina koja se bavi građom živih organizama sustavno razvijala od renesanse naovamo, razumijevanje funkcioniranja naših organa i uopće naših organizama i dalje uspijevaju ponukati brojna pitanja. Činjenica da nismo u mogućnosti spoznati koji se procesi trenutno odvijaju u našem želucu, našem mozgu ili tetivama ponekad nas mogu ispuniti iracionalnim strahom koji se nerijetko oblikuje u nizu pitanja postavljenih internetskim pretraživačima od kojih gotovo nikad ne dobivamo konačan i točan odgovor. Sama riječ anatomija potječe od grčkog ἀνατομία: rasijecanje, rezanje što jasno upućuje na tu težnju za otkrivanjem što se krije iza svih tih slojeva kože i mišića. Poznato nam je na koji su način drevni Egipćani vrlo minuciozno baratali svojim znanjima anatomije koje su najprije koristili u svrhe mumifikacije. Međutim, to je tek jedan od niza povijesnih primjera iz kojih je razvidno da je enigma ljudskog tijela neprestano pokušavala biti otkrivena. Prije deset je godina u Zagrebu gostovala izložba „Bodies revealed“ koja predstavlja dvadesetak ljudskih tijela, seciranih i prezerviranih na taj način da možemo vidjeti kako doista izgleda naš živčani sustav, na koji način se mišići naprežu dok sjedimo i kako izgleda struktura jetre. Iako kontroverzna zbog dubioznog podrijetla stvarnih tijela, ova izložba dala je jasan, a možda i isuviše zoran uvid u to kako izgleda naše tijelo kad skinemo sve slojeve. Međutim, i ona je pokazala svoje manjkavosti. Ta se tijela ne kreću i ne možemo sagledati kako srce kuca, niti shvatiti ljudski organizam u svom totalitetu. No možda još bitnije, to nisu naša vlastita tijela. Jer, to je pitanje koje nas ustvari najviše tangira, a posebno u aktualnom vremenu kada ne znamo jesmo li inficirani virusom ili ne. Što se događa s plućima kad imam kratak dah? Kakoizgledaju stanice kada bole? Jesu li učestale glavobolje pokazatelj neke teže bolesti?
Sva su ovo pitanja kojima se bavila i Martina Majcen u svojem recentnom crtačkom ciklusu „Anamneza“. Njena povijest bolesti zahtijevala je opetovana rendgenska i ina snimanja, što je rezultiralo čitavom zbirkom snimaka mozga, pluća i drugih organa. Takve statične slike ipak nisu pomogle Martini Majcen da dopre do srži funkcioniranja njenog organizma, ali su se ispostavile kao sjajan poticaj kojim može izliječiti eventualnu hipohondriju. Naime, Martina Majcen je kroz crtanje i proučavanje tih snimaka svoga tijela stekla dublje razumijevanje složenosti svojih organa. Pridjev „dublje“ je pritom odabran namjerno, jer je kod njenih crteža dubina doista doslovna. Tehnika je to koju je autorica razvijala još tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njen interes za slojevima i dubinama započeo je pri promišljanju vlastitog vida, dioptrije i slojeva rožnice. Oko kao esencijalan organ za vizualne umjetnike s razlogom je preokupirao umjetnicu, no čini se da je upravo njegova struktura i materičnost ono što je pokrenulo kreativno promišljanje i uopće nadilaženje dvodimenzionalne tehnike crtanja olovkom. Martina Majcen tako u svom radu kombinira elemente crteža, dok crta sve pojedinosti organa, kolaža kad drapanjem izrezuje dijelove, ali i grafičkog koncipiranja umjetničkog rada kad stvara u slojevima. Autorica dubine postiže postavljanjem razdjelnika između slojeva među kojima se promatrač gubi, jednako fasciniran dubinama, crtežom, ali i samom temom u okviru koje Martina Majcen stvara. Stvarajući dubine, autorica ponire u svoje dubine, kako one fizičke, tako i one duševne. Uspijeva pomiriti svoju znatiželju i zabrinutost u kreativnom činu kroz koji stvara jedne sasvim karakteristične autoportrete. Nekoć su ljudi bili više povezani s vlastitim tijelom. Više su osluškivali, a u neka još davnija vremena znali su točno koju biljku valja konzumirati kad osjete trepet slutnje u nekom organu. Iako je nastupila određena otuđenost koja je prožela i tijela u kojima živimo, tu je otuđenost doista moguće osvijestiti. Martina Majcen svojim nam radovima pokazuje samo jedan od načina na koje ponovno možemo spoznati sebe.
Maja Flajsig
