Iva Muškić
Sve što je nekad bilo trava sad je beton
Nostalgija je osjećaj koji sve češće i češće prožima naše misli, našu svakodnevicu. Čežnja za drugim, naoko boljim vremenima sve je prisutnija. Međutim, ideal koji je nestao doista nikada niti nije postojao. Nostalgija opisuje osjećaj koji se kreira kada iz sadašnjeg trenutka konstruiramo sliku prošlosti. Sigurnost poznate prošlosti ugodnija je od neizvjesne budućnosti. Stoga je nostalgija ipak osjećaj iz kojeg se najbolje iščitava trenutna situacija, namjesto one koja je nekoć bila. Tako Iva Muškić dijagnosticira sliku sadašnjosti, ponirući u prošlost, u sjećanja svojih roditelja i bližnjih. Markirajući sva mjesta koja više ne postoje, čuvajući memoriju na njih, Iva upućuje na sadašnjost, štoviše, upućuje na budućnost i sve ono što bi ona mogla donijeti. Naime, autorica tijekom rezidencijalnog programa u MMML studiju u Osijeku stvara grafike i crteže mjesta u rodnim Vinkovcima, gdje se vratila zajedno s diplomom osječke Umjetničke akademije nakon desetljeća izbivanja. Našavši se u gradu čije su boje sivije od onih kojih se sjeća, gdje biljke i stabla gube borbu s betonom, Iva doživljava kako fragmenti njenih sjećanja gube svoju materijalnost. Vođena željom da ipak prezervira mjesta koja su od osobnog i kulturnog značenja za čitavi grad, najstariji grad u Europi, autorica kroz umjetnički rad na simbolički način zapisuje njegove priče. Njeno umjetničko istraživanje obilježeno je komunikacijom s bližnjima, koji joj opisuju svoja sjećanja nekih mjesta, sjećanja koja ne možemo shvatiti kao konačna. Neupitnost subjektivnosti sjećanja očituje se u njihovoj neprestanoj mijeni – način na koji ćemo neku priču ispričati mijenja se iz dana u dan. Tako su i sjećanja na mjesta često različita, no svako je od njih točno. Iva interpretira narative o zgradama, klubu „Art“, pubu „Muvke“, tržnici i drugih lokacija kroz vlastiti umjetnički izraz. Ilustrativne kompozicije nalik na tlocrte u sebi prelamaju perspektive, pa tako osim ptičjeg pogleda nekada doživljaj prostora možemo iskusiti i kroz pogled gosta u kafiću, stanara zgrade ili zalutale žabe. Mnogostrukost tih vizualnih perspektiva govori i o mnogostrukosti glasova, različitih sjećanja o istom mjestu, bogatstvu uspomena što se širi kroz eter. Autorica te uspomene verbalizira, supostavljajući tekstove uz svoje radove, koji nariraju priču o tim mjestima, zaokružene pripovijesti iz njene perspektive i sjećanja drugih. Tomu pridodaje i polaroid transfere tih mjesta danas, gdje element suvremenosti ipak gledamo kroz optiku nostalgične tehnologije polaroid fotografije. Iva Muškić na taj način stvara vremensku kapsulu, koja govori mnogo o prošlosti, a možda još i više o sadašnjosti. Sadašnjosti, u kojoj su ta sjećanja još uvijek bitna. Sjećanje je ono koje konstruira stvarnost koja više ne postoji. Dokle god se sjećamo, ta mjesta ipak još postoje u nama. Kao inspiracija, kao ideal koji nam može služiti kao putokaz u budućnost.
Maja Flajsig
